Etika igre Kroz ciklus slika nastalih 2025. godine, izloženih u okviru izložbe Playing with the big boys, umetnik Davor Dmitrović vizuelno gradi sopstvenu mitologiju, stapajući figurativnu narativnost sa filozofskom refleksijom. Njegovo slikarstvo postaje mesto unutrašnje potrage, susreta sa samim sobom — prostor u kojem se prepliću naracija, misao i sumnja. Ključna figura ovog ciklusa — antropomorfna, krhka, lutkasta — vodi nas kroz niz prostora koji, iako na prvi pogled mogu delovati razigrano ili čak ilustrativno, nose u sebi jasnu egzistencijalnu tenziju. Umesto stroge narativne linearnosti, monumentalna platna karakterišu epizode koje otkrivaju proces unutrašnjeg fragmentarnog sazrevanja. Figura je u neprekidnom kretanju, prolazeći kroz lavirinte, pejzaže, obale i pećine — raznolike prostore, atmosfere, koji funkcionišu istovremeno kao spoljašnje prepreke i unutrašnje projekcije svesti. Lik egzistira u stanju interne rasejanosti, gotovo u sredini ničega, lutajući kroz prostore praznine; kroz krhotine ideala koje istovremeno ruši i gradi. U toj tišini ruševina, on konačno otkriva proces samospoznaje. Kroz određenu atmosferu čežnje koja kruži površinom ovih slika, identitet se ne otkriva kao stabilna forma, već kao varljiva tenzija između očekivanja i stvarnosti. Između ambicije i nesigurnosti, između idealizma i iznenadne svesti o sopstvenoj ranjivosti, putanju odrastanja odlikuju neuspeh, gubitak i razočaranje — iskustva koja ne uništavaju figuru, već je transformišu i doprinose njenom razvitku, njenoj evoluciji. U toj dijalektičkoj dinamici između spoljašnjeg sveta i introspektivne potrage, rađa se srž Dmitrovićeve umetničke vizije: svet postaje ogledalo samoproučavanja kroz radoznalu naivnost koja igra ulogu moralne i socijalne svesti. Likovni izraz Davora Dmitrovića odlikuje hromatska smirenost, sa dominantnim nijansama nebeskoplave i zelenila trave. Međutim, pomenuti tonovi boja paradoksalno osciliraju između uzemljenja i transcendencije, između težine postojanja i duhovne aspiracije — između zemaljskog usidrenja i nebeskih težnji. U procesu nastajanja, figura, poput romantičara, ispituje dati prostor i njenu ulogu u njemu: njena fizička dimenzija postaje teren igre koji joj omogućava da dotakne sopstvenu unutrašnjost — psihičku, duhovnu, senzorijalnu. Simbolički, tlo — teren života — postaje mesto pitanja, eksperimenta i transformacije, konačnog susreta sa samim sobom. Jasno kadrirane kompozicije, oblikovane kao scenske kutije u kojima se odigrava unutrašnja drama, kroz prostodušnu igru, ilustruju, između ostalog, tematiku seksualnosti, nagosti, stida i pada koji nisu prisutni kao provokacija, već kao trenuci preloma — tranzicije rasta, gubitka nevinosti — pukog sazrevanja. Figura je uhvaćena i obuzeta od strane slikara, u trenutku kada stupa u lični prostor etičke slobode. U tom smislu, Dmitrović gradi etiku igre — ne u trivijalnom ili dekorativnom ključu, već kao ontološko istraživanje, kao metod razotkrivanja kompleksnosti identiteta i odnosa sa Drugim. Lik izranja iz obrasca predestinacije, iz zadatih modela i oblikuje sopstvenu putanju: slobodna volja se, upravo, gradi kroz jasno definisanu igru, kroz akt. Ironično radikalna naivnost i ranjivost ne bude sažaljenje, već blistavo saosećanje — milosrđe prema onome što je slabo, prolazno, smrtno. Ilustrovani junak živi u svetu lišenom svetih vrednosti i društvenih konvencija koje zahtevaju ozbiljnost i pokornost dok prikrivaju obmanu. Kroz svoj romantičarski duh, on se suočava bez iluzije: kroz svesno svlačenje, ogolićenje, kroz senzaciju čula, kroz radoznalo otkrivanje — figura, prelazeći granicu dozvoljenog, ulazi u zonu prekršaja i na taj način dostiže superiorniji nivo unutrašnje svesti. Prelazak sopstvenih granica, rušenje unutrašnjih zabrana i sputanosti, ulazak u drugu stranu stvarnosti — konkretnu, senzualnu, prisutnu — otvara prostor samospoznaje. Detinjasta radoznalost nije znak površnosti, već energije neprekidnog traganja. Erotika nije ornament, motiv, već čin prelaska, ulazak u novo stanje koje oslobađa. Na taj način, ogoljeno biće stupa sa svojom istinskom prirodom i osvaja lucidan pogled. U Dmitrovićevom slikarstvu, san o nedostižnom leži izvan individualnih, kulturalnih i društveno moralnih granica. U njegovim slikama, umetnost iskupljuje svakodnevicu prepunu neizvesnosti i ništavila, uspostavljajući uzvišeni, unutrašnje ispunjen život u kojem smisao i želja trijumfuju. Taj proces otkriva se kroz fragmentaciju, diskontinuitet, izmestanja — kroz čin slobodne volje. Ritam avanture pulsira platnom — kroz niz, kroz progresiju, kroz radnje koje se upleću u jedan harmonični serijski ansambl. Slikarstvo Davora Dmitrovića je slikarstvo težnje i čežnje za otkrivanjem, tihe molbe za Apsolutnim. U konstantnom bekstvu od zadatog obrasca života, junak se okreće sopstvenoj imaginaciji i nostalgičnim očekivanjima. Žudi za slobodom svesti, za ispunjenjem želja — jer, kako ton izložbe sugeriše — strašnije je zamišljati nego živeti. Imaginacija zahteva hrabrost da se zakorači u prazninu, kroz samoću, kroz lavirint promena u kom je biće perpetualno zarobljeno društvenim stigmatom. U tom smislu, slike evociraju aktivno stanje prelaza između adolescencije i odrasle zrelosti, između nesvesnog postojanja i reflektivnog bivstvovanja — stanje hrabrosti suočavanja sa samim sobom koje spremno vodi ka ličnoj spokojnosti. Milica Zorić Divna laž: O Pinokiju Davora Dmitrovića Davor Dmitrović na svojim platnima istom vještinom neprimjetno spaja anegdotu i ekspresiju, ilustraciju i slikarstvo te humor i patos. Time je stvorio savršenu podlogu za svoj novi ciklus u kojemu tematizira bajke. Jer bajke posjeduju sve to: one nam predstavljaju fantastičan svijet privlačan djeci, ali ipak sa stalno prisutnom patnjom koja titra negdje u pozadini. Kroz transparentne i svjetlucave koprene bajki probijaju se krvave i mučne spoznaje o ljudskom životu, o vječnim ciklusima kojih smo robovi. Dmitrovićeve robusne figure, u naizgled naivnim i smiješnim situacijama, svjedoče o žudnji, patnji, razočaranjima i općenitom besmislu u kojemu ljudi provode svoje živote. Junak velikog broja njegovih najnovijih slika je Pinokio. Taj drveni lutak iz bajke Carla Collodija silno želi postati pravi dječak, očovječiti se, odnosno, želi ono što želi svaki čovjek – potvrditi svoju ljudskost, opravdati svoju jedinstvenu egzistenciju u svijetu. Na tom putu on susreće brojne neprijatelje, ali najveći mu je neprijatelj onaj unutarnji – za svaku laž koju izrekne njemu malo naraste njegov drveni nos. Parabola je to o potrebi života bez prijevare, nužnosti iskrenosti prema sebi i drugima i, napose, o važnosti preuzimanja odgovornosti, jer samo tako možemo opravdati svoj život, reći da smo u svijetu ostavili pozitivan trag i da nismo protratili svoje kratko vrijeme na Zemlji. Gotovo sartrovska parabola, usudio bih se reći. Ali, kako živjeti bez laži? Sve što vidimo i percipiramo je laž – električni impulsi koje prima korteks našeg mozga, slika koju si u svakom trenutku prilagođavamo. Sve što nam govore države, crkve, škole i roditelji je laž – ideologija kojoj je svrha učiniti od nas pokorne podanike, poslušne građane, dobro skrojene potomke, ugođene prema mjerilima društva u kojemu živimo, nasljednike koji će herojski ubijati ili ostvariti golemo bogatstvo za svoje pleme. Sva umjetnost je laž – iluzija (prostora ili fiktivnog narativa, ili tek čiste kompozicijske bravure, svejedno) kojom se vješt umjetnik poigrava našim osjećajima, dok zajedno s nama traži neki veći smisao života i svijeta. I sama je priča o Pinokiju laž, devetnaestostoljetna moralna prodika, ugodna iluzija o unutarnjoj etičkoj konstituciji kao preduvjetu sretnog života pojedinca, a slijedom toga i sretnog društva. Iste su laži pisali i u njih vjerovali brojni književnici Pinokijeva stoljeća: Dickens, Dostojevski, Ibsen i drugi. Slike Davora Dmitrovića žele raskrinkati tu laž. Njegov Pinokio mašta o savršenoj ljubavi koja nikada neće doći, zabavlja se infantilnim dokazivanjem muškosti, gubi se u besmislenim seksualnim fantazijama, ili pokušava oživjeti lutku na napuhavanje, neživi objekt jalove žudnje, dok pri tome nije svjestan da je i sam lutka. Neživo gleda u neživo, besmisao se rađa u besmislu – čini se da je to poruka koja se ponavlja na ovim platnima. To su prizori čovjekove uzaludne potrage za nečim većim od svakodnevice u koju je ubačen, važnijim od emotivne tamnice na koju je osuđen i od pakla međuljudskih i društvenih odnosa u kojemu živi. Nadu u postojanje nečeg boljeg od svega toga, na ovim slikama sugerira trag aviona na nebu – obećanje uzbudljivog putovanja, uzdizanja i odlaska u nepoznato plavetnilo i drugačiji život. Ali Dmitrović nije tu da nam tek, nihilistički i destruktivno, raskrinka laži i da spali sve drvene lutke kojima nas plaše autoriteti i koje nam postavljaju kao modele dobrog odnosno lošeg ponašanja. Naprotiv, on te lutke voli. On nam govori kako su upravo njihove laži, kojima se suprotstavljaju tiraniji stvarnosti, a ne težnja moralnoj superiornosti, koja proizvodi osjećaj krivnje i s njime podložnost autoritetu (čega dokaz pronalazimo u brojnim religijama), ono što je karakteristično za čovjeka. Naime, čovjek je jedino biće koje može izmišljati bajke – te zabavne i divne laži o boljem pojedincu, boljem životu i boljem društvu. I, zašto ne, ponekada u njih vjerovati, nadajući se u njihovo ostvarenje. Feđa Gavrilović